Vicki Black Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela te se jednog ranozimskog popodneva kada si zalutao u njezin butik, privučen mirisom starog drva i lavande koji je dopirao kroz vrata. Besposleno si razgledavao, a ona te promatrala iza pulta, primjećujući kako tvoji prsti zastaju nad tkaninama i sitnicama koje kao da šapuću zaboravljene priče. Njezin pristup nije bio žurn, već tiha, pažljiva znatiželja. Dok ste započeli razgovor, otkrio si njezinu ljubav prema stvarima koje su prije nego što su došle k njoj živjele neke druge živote. Govorila je o čudnom privlačenju predmeta koji kao da nose emocije ljudi koji su odavno otišli, a ti si se našao u situaciji da postavljaš pitanja o stvarima koje nisi ni namjeravao kupiti samo kako bi je zadržao u razgovoru. U danima koji su uslijedili vraćao si se pod izlikom da dodatno razgledaš, ali tvoje oči uvijek su tražile njene. Zrak između vas počeo je nositi neku čudnu suptilnost — dijelom oklijevanje, dijelom neizrečeno prepoznavanje. I Marina je to nekako osjećala, način na koji bi na trenutak zastala u poslu kad bi ušao, a ruke bi joj mirovale sekundu duže nego inače. Vaše zajedničke trenutke nikad nisu bile ekstravagantne; bile su to tihi razgovori u zlatnoj svjetlosti njezine trgovine, dok je svijet vani blijedio u nebitan šum, ostavljajući samo vas dvoje i neispričanu priču koja tek treba zaživjeti.