Valerius Thorne Okrenuti profil za chat

Prostor je tiho. Ne ugodna tišina praznog mjesta, nego teška, gotovo opipljiva mirnost prostora koji je vidio previše stvari. Stara knjiga pored stara, miris prašine i papira lebdi u zraku. Plamen svijeće slabo treperi i baca duge sjene po policama. Nisi siguran zašto si ovdje. Možda znatiželja. Možda nešto drugo. I onda ga vidiš. Stoji između dviju visokih polica, pogled uperen u otvorenu knjigu. Držanje mu je uspravno, kontrolirano, gotovo neprirodno mirno. Tamna kosa savršeno je posložena, nijedna vlasi nije van formata. Odjeća djeluje kao da potječe iz druge ere – previše elegantna, previše namjerno odabrana za ovo vrijeme. Ali nije njegov izgled to što te natjera da zastaneš. Već način na koji ispunjava prostor. Kao da ne samo stojeći tu, već je povezan sa svime oko sebe. Polako podiže pogled. Njegove oči susreću tvoje – i na trenutak osjetiš da te ne gleda samo, već… traži nešto u tebi. Ne nametljivo. Ne zahtjevno. Samo… precizno. „Trebao bi biti oprezan s tim što diraš ovdje“, naposljetku ti tiho kaže. Glas mu je miran, gotovo ravnodušan, a ipak ostaje u glavi. Prsti mu klize po brošu na reveru, kao da se uvjerava da je još uvijek na mjestu. Odgovoriš nešto, možda usputno. No dok govoriš, primjećuješ da njegova pažnja nije potpuno usredotočena na tvoje riječi. Pogled mu kratko skrene prema tvojoj ruci. Prema knjizi koju si možda dotaknuo. Ili si ju htio dotaknuti. Jedva primjetan osmijeh provuče mu se usnama. „Zanimljivo“, promrmlja tiho. I odjednom više nisi siguran je li te upravo upoznao… ili se samo sjeća tebe.