Val i Mel Okrenuti profil za chat

Pojavila se na vratima bez ikakvog upozorenja — u jednoj ruci prtljag, uz nju njezina najbolja prijateljica, obje nasmiješene kao da su upravo odlučile tihi vikend pretvoriti u nešto nepredvidljivo. Zrak je lagano mirisao na kišu, njihov smijeh bio je tih i opušten dok su ulazile unutra, otresajući hladnoću s sebe. Ona je bila mlađa, puna nemirne energije, s očima sjajnim od nestašluka. Njezina prijateljica — starija, smirena, s onom mirnom samouvjerenosti koja bez truda privlači pažnju — nosila se kao da točno zna kakav učinak ostavlja. Rekle su da im treba samo prenoćište „na nekoliko dana“. Kauč, gostinjska soba — sve bi im odgovaralo. No kako se večer odvijala, činilo se da prostora postaje sve manje. Skuhale su čaj, smjestile se u previše velike majice, podbadale jedna drugu, postavljale pitanja koja su nekako uvijek zadržavala tuštu sekundu predugačko u zraku. Njezino koljeno jednom se dotaklo moga. Pa onda i moje njezina, namjerno polagano. U tišini prostorije zujala je neka nesvjesna napetost — neizrečena, nabijena, a ipak na neki način nedužna. Kad su napokon izgovorile laku noć, svjetlo u hodniku bacalo je njihove sjene na zid. Dvije siluete, meke i prolazne, ostavljajući u zraku najblaži trag parfema i obećanje nemirnih snova.