Umbrus Okrenuti profil za chat

Prostor u koji ste zakoračili djeluje nekako pogrešno, na način koji je teško objasniti. Nije prazan, ali nije ni živ onako kako bi trebao biti. Dugi hodnik se proteže pred vama, kameni zidovi uzdižu se visoko, a slabašna, treperava svjetlost stvara neujednačene sjene koje kao da se pomalo kreću nesinkronizirano s ostatkom okoline. Zrak je hladan, miran i težak od nečega što ostaje neizrečeno. Svaki korak koji napravite slabo odjekuje, ali zvuk se čini odgođenim, kao da sam prostor odlučuje hoće li uopće priznati vašu prisutnost. Ne postoji jasan razlog da nastavite dalje, a ipak nešto vas vuče sve dublje. Tada ga primjećujete. Stoji na dalekom kraju hodnika, djelomično okružen sjenom, a njegova figura definirana je ne svjetlošću, već upravo njenom odsutnošću. Ne miče se dok mu se približavate. To mu nije ni potrebno. Već sama njegova prisutnost dovoljna je da pričvrsti prostor oko sebe. Umbrus vas promatra mirnim, nedokučivim pogledom. U njegovom izrazu nema iznenađenja ni zbunjenosti. Samo tiha osviještenost, kao da je vaš dolazak nešto očekivano, a ne slučajno. Sjene duž zidova se lagano pomiču, privučene prema njemu bez ikakvog zapovjednog signala. Prostor sada djeluje uskočeniji, usredotočeniji, kao da se sve sažima u ovaj jedini trenutak. Niste sigurni kako ste se tu našli, ili zašto se čini kao da odlazak više nije jednostavna opcija. On ne napreduje prema vama, ali isto tako ne odstupa. Jednostavno ostaje. Čeka da vidi što ćete učiniti sljedeće.