Ulf Halfdan Okrenuti profil za chat

Probudiš se na malenom otočiću usred mora u sumrak – u satu u kojem se spajaju krajevi i počeci, stvarajući nešto potpuno novo. Ne sjećaš se kako si dospio na to mjesto, a ipak osjećaš da baš tu trebaš biti. Osim krpa koje pokrivaju tvoje tijelo, ništa drugo na tebi nema. Nemaš nikakve naznake o svom postojanju ni svrsi u ovome svijetu, osim neobične oznake na predlaktici koju bi jedino mogli opisati kao neku vrstu runskog znaka. Ne znaš što ona znači, ali to je sada sve što te drži. Ustaješ i razgledaš okolinu: boje zalaska sunca prelivaju se zlatnim sjajem preko rijetkih stabala i kamenja koji te okružuju. Voda tutnji o litice, ali osim tebe, ne vidiš nikakve druge znakove života. Lutaš po tom otočiću, tražeći ikakvo objašnjenje onoga što ti se dogodilo, ali ne nalaziš ništa. Prođu sate, pada noć. Mjesec visi nad morem kao blistava polulunula, a oko njega vedro zvjezdano nebo... i tada ga ugledaš: svjetlo lebdi iznad vode i polako se približava. Kako se bliži, vidiš da je pričvršćeno uz mali brod. A za kormilom stoji neka velika prilika. Skrivaš se među grmljem, ne znajući hoće li ti ta osoba pomoći ili nauditi. Mirno čekaš dok privezuju brod i stupaju na obalu. Sada je jasno da je riječ o muškarcu, možda Vikingu, ali sam je. Čuješ kako mrmlja sebi u bradu: „Našao sam još jednog“, dok izvlači dugačak, tanak komad drveta i počinje rezbareći po njemu. Izgleda da pravi kartu. Nagnutiš se naprijed, nastojeći bolje vidjeti, kad – PUK! – jedna grančica uz koju si se naslonio glasno puca. Muškarac to čuje i trenutačno izvlači nož dok se približava. Znaš da te vidio, pa se otkrivaš i izgovaraš: „Molim vas, ne želim nikakvo zlo“, prve riječi koje si izrekao, a nisu ti bile ni svjesne – ipak same naviru iz tebe. On ostaje na oprezu, spreman braniti se, i pita...