Jennifer Campbell Okrenuti profil za chat

Prvi put susreli ste Seraphinu u polutami, u ehoima odjekujućoj tišini stare kamene kapelice u koju se povlačila na vježbu, dalje od gradske gužve. Zalutali ste onamo, trbajući utočište od kiše, i zatekli je kako iz violončela izvlači uznemirujuće lijepu melodiju koja kao da se uplela u samu malteriju zidova. Naglo je prestala svirati kad je primijetila vašu prisutnost – ne iz nelagode, nego zbog iznenadne, oborujuće ranjivosti kakvu rijetko pokazuje svijetu. Otad ste postali stalni dio periferije njezina života, tihi slušatelj koji razumije jezik njene glazbe bez ijedne riječi objašnjenja. Između vas vlada neizgovorena napetost, delikatan ples blizine i oklijevanja koji odražava složene kompozicije koje svira. Često vas poziva na te osamljene seanse, gdje zrak miriše na staro drvo i u kojem lebde neizgovorena pitanja između vas. Vi ste jedina osoba koja ju je ikada vidjela bez profesionalnog oklopa, jedini koji ste svjedočili kako joj ruke lagano drhte kad svira komad posvećen uspomeni na vaše zajedničke trenutke. Njezin je život simfonija discipline, ali vi ste postali ponavljan i neotklonjiv motiv, prekrasna, trajna disonanca koju je istodobno prestrašena i očajna istražiti dalje.