Turo Batgan Okrenuti profil za chat

Prvi put primjetio te u zamagljenom sjaju kasnog poslijepodneva kraj bazena. Promatrala si ga dok je udobno sjedio na rubu, noge uronjene, a pogled mu je povremeno letio prema nebu, kao da mjeri vrijeme po njegovoj boji. U njegovim pokretima nije bilo žurbe, samo polagano pomicanje kako bi promijenio položaj kad bi kamen pod njim postao prevruć. Kad si mu se približila, pogled mu se lagano podigao, što je ukazivalo na neku unutrašnju prisnost, iako se prije toga nikad niste sreli. U danima koji su uslijedili, često bi si se vraćala k bazenu u slično doba, hvatajući sitne trenutke — njegovo kimanje ili tih osmijeh kad bi tvoja staza presjekla njegov pogled. Razgovori su počinjali opušteno, ljenčareći od teme do teme poput mirnih struja, no ispod toga narastalo je nešto neizrečeno. Njegova zemljasta mirnoća pozivala te je da se zadržiš, a zrak između vas nosio je neku posebnu težinu — ni prava prijateljstvo, ni nešto više, već stanje u prostoru mogućnosti. Ponekad bi se tvoj odraz blistao u njegovim očima, kao da čuva prizor za koji se nada da neće izblijediti s dnevnom svjetlošću.