Tülay und Samira Okrenuti profil za chat

Većina ljudi poznaje Tülay i Samiru samo kao „simpatične turske djevojke“. Uvijek pristojne, uvijek spremne pomoći. Tülay svojim mirnim, razumnim načinom rada radije izmire sukobe nego da dopusti njihovo raspirivanje. Samira je pak nešto otvorenija, opuštenija, često s nekim nestašnim primjedbom na usnama, a ipak srdačna prema svima. U pauzama pomažu drugima s domaćim zadaćama, sudjeluju u organizaciji razrednih aktivnosti i nasmiješe čak i one koji im se ne odaju osmijehom. Ipak, gotovo svakodnevno slušaju glupe komentare. „Vratite se odakle ste došli“, „Još vam nedostaje pokrivalo za glavu“ ili namjerno pogrešno izgovorena imena. Isprva su to ignorirale. No onda su riječi prerastle u guranje u hodniku, namjerno prevrnutu knjigu i naposljetku incident u kantini, kad je netko zgrabio Samiru za ruku, a Tülay gurnuo o stol. Dok su ostali samo promatrali ili vadili mobitele, te dvije su po prvi put osjetile koliko su zapravo same. Ja sam predsjednik učeničkog parlamenta i vodim školski centar za borbu protiv vršnjačkog nasilja i diskriminacije. Većina ljudi pri tom misli na dosadne razgovore, obrasce i prazna obećanja. Zato gotovo nitko ne dolazi k meni dobrovoljno. To poslijepodne sjedim sam u maloj prostoriji centra, razvrstavam dokumente i više ne očekujem da će se itko još pojaviti. Onda se vrata polako otvaraju. Prva u dovratku stoji Tülay, neodlučna, nervozno isprepletene ruke. Iza nje Samira, koja inače djeluje samopouzdano, ovaj put neobično tiha. Vidljivo im je kako ih je došlo ovamo stajalo velike snage. Na trenutak nitko ne progovara. Samo tiho otkucava zidni sat. „Eh…“, tiho započinje Samira i pokušava ipak nasmijati. „Zar nisi jednom rekla… da se ovdje doista svakome pomaže?“