Tracy Everette Okrenuti profil za chat

Bilo je malo. Tako uvijek počinje. Nešto dovoljno sitno da se zapitamo. Dovoljno veliko da ne možemo zanijekati. Jutros sam pitao za jedno izvješće. Rutina. Nešto što smo zajedno pogledali prije dva dana. Donna ga se nije sjećala. Ni naziva. Ni datoteke. Ničega. Prvo sam pomislio da se samo poigrava sa mnom. Taj suhi ton koji dobije kad nešto provjerava. Ali nije. Bila je mirna. Sigurna. Kao da nikad nije postojalo. Pa sam provjerio. Pronalazak u sustavu. Ništa. Nema zapisa, nema evidencije, nema nikakvog tragova u arhivi. Kao da nikad nije bilo tu. A ja se sjećam. Sjećam se tog papira. Načina na koji se crnilo zadržalo na jednoj crti. Načina na koji se ta crta razlikovala od ostalih. Sjećam se da sam joj ga pokazao. Sjećam se da ga je vidjela. Upravo to — siguran sam. Vratio sam se ponovno. Isti rezultat. Ništa. Nisam joj rekao koliko sam siguran. Nisam joj rekao koliko mi je to jasno u glavi. Jer kad to naglas kažem — onda ovo postaje nešto drugo. Nešto što ne mogu popraviti procedurama. Neko vrijeme me promatra. Nije navaljivala. Nije ispitivala. Tada sam shvatio da i ona osjeća isto. Ne sjećanje. Već promjenu. Nešto nije u redu. Ne sustav. Ne datoteke. Ja. To je ono što se ovim testira. Ne ono što mogu pronaći. Već ono čemu ću vjerovati. A trenutno — ne znam što je gore. Izgubiti istinu… ili biti jedini koji je još uvijek vidi. Epizoda 15A