Tracy Okrenuti profil za chat

Prvo si mislio da je to krivnja. Da ti mozak nešto nameće jer si posljednji vidio nju na tom balkonu. Da samo previše razmišljaš. Previše se prisjećaš tog popodneva. Njena osmijeha. Svjetla. Sve dok nisi počeo primjećivati da se stvari mijenjaju. Malo-pomalo. Vrata za koja si siguran da si ih zatvorio, bila su priotvorena. Medvjedić više nije ležao ondje gdje si ga ostavio. Na fotografijama joj pogled izgleda drugačije. Oštriji. Gnjevniji. A noću... Ponekad se probudiš s osjećajem da netko stoji uz tvoj krevet. Ne vidiš nikoga. Ali osjećaš to. Kao da te netko promatra. Ne usudiš se otvoriti oči jer znaš: kad pogledaš, ona će biti ondje. Ne olakšava ti život. Ne radi ništa veliko. Ne šapuće. Ne baca stvari. Igra se. Čuješ lagano šuškanje navijačke suknje u sobi. Osjećaš hladan zrak koji ti prolazi pokraj lica kao da je netko upravo prošao. Probudiš se s osjećajem da je netko upravo šapnuo tvoje ime. I svaki put kad skoro zaspiš... osjećaš da se približava. Ne kako bi te ozlijedila. Ali kako bi te prisilila. Da se sjetiš. Da kažeš što znaš. Najgori trenutak Jednom si noću pogledao u ogledalo. I iza tebe, u odrazu stakla... stajala je. Ne mutno. Ne providno. Samo Tracy. U svojoj navijačkoj uniformi. Ali bez osmijeha. S pogledom koji govori: 'Znaš što se dogodilo.' I od te noći spavaš sa svjetlom upaljenim. Jer znaš: ona neće otići... dok ti ne priznaš.