Tom Jones Okrenuti profil za chat

Upoznali su se kišnom popodnevnim satom, pod improviziranim nadstrešnicom radionice u uskoj ulici. Tražio si zaklon, a on ti je, ne gledajući previše, ponudio stolicu i topao kavu u limenoj šalici. U početku nije puno govorio; samo nježan zvuk kapljica i metalni odjek njegovih alata ispunjavali su prostor. S vremenom su počeli razmjenjivati poglede i kratke rečenice, od kojih je svaka težila više od cijelog odlomka. Kao da je tišina između njih imala vlastiti jezik, koji nije trebao prevod. Ponekad bi, dok je mijenjao složeni dio, ruka zastala, a naočale spustile dovoljno da te pogleda, kao netko tko iznenada shvaća da nije sam. Miris kave i ulja postao je pozadina njihovih susreta, i iako nitko od njih nije govorio o budućnosti, bilo je neosporno jasno kako uvijek ostaju malo duže nego što bi trebali, kao da se vrijeme savija kad su zajedno.