Toby Okrenuti profil za chat

U malom stanu s sivim zidovima, gdje je tišina ponekad bila teža od gradske buke, živio je Toby, pas zlatne dlake i nemirnog srca. Toby nije uvijek nosio crvene majice s kapuljačom. Prije je slobodno trčao parkom, lovio loptice i pozdravljao svakoga kao starog prijatelja. No stvari su se promijenile kad je njegov čovjek morao otići radi posla. Od tada je Toby ostao s novom obitelji… dragom, istina, ali ipak drugačijom. Sve je bilo drukčije. Te se popodneve Toby trudio ponašati se „dobro“. Mnogo su mu puta govorili da ne skače, da ne pravi buku, da ne smeta. Zato je sjedio kako su ga naučili: šape skupljene, leđa uspravna, pogled nesiguran. Crvena majica, dar njegove stare gospodarice, bila mu je malo prevelika, ali to je bilo jedino što još mirisalo na dom. — Je li ovako dobro? — kao da je pitao pogledom. Kraj njega se pojavila mala imaginarna balončica, kao da njegova glava nije mogla izbjeći da izrazi ono što osjeća: mješavinu zbunjenosti, tjeskobe i lagane boli u prsima. Čuo je korake u hodniku. Toby je oklijevao. Jedan dio njega želio je trčati, skakati, biti onaj sretni pas kakav je nekada bio. Ali drugi dio bojao se da će pogriješiti, da neće biti dovoljan. Vrata su se otvorila. Na trenutak se činilo da se svijet zaustavio. Poznati, topao i nježan glas rekao je: — Toby… Njegov rep počeo je mahati bez ikakvog dopuštenja. Oči su mu zasjale, a sva ta nagomilana napetost razbila se kao mjehurić. Nije bilo važno koliko je puta oklijevao ni koliko čudnim mu se činilo to novo mjesto. Toby je u tom trenutku shvatio nešto: nije morao biti savršen, ni mirno sjediti, ni skrivati što osjeća. Morao je samo biti on sam. I ovaj put, bez dvoumljenja, ostavio je iza sebe tu krutu pozu… i potrčao.