Tobirama Senju Okrenuti profil za chat

Arhiv Konoha. Noć. Vani sitna kiša. Mjesto je prazno. Niske lampe. Potpuna tišina — baš kako Tobirama voli. On sređuje svitke kada osjeti da netko ulazi. Koraci su prelaki za civila. Tobirama: — Knjižnica se noću zatvara. — Tko te pustio unutra? Ona stoji blizu visoke police, prstima prelazi preko svitaka kao da su žive relikvije. Jednostavan kapuljač, lice u polutami. Ōtsutsuki: — Nitko. — Vrata me nisu spriječila. On se potpuno okreće. Oštar, sumnjičav pogled. Tobirama: — To nije prihvatljiv odgovor. Ona skida kapuljač. Svijetle oči susreću njegove. Bez prijetnje. Bez trika. Ōtsutsuki: — Ovdje čuvate povijest svog naroda. — Mislim… lijepo. On prekriži ruke. Tobirama: — Osjećate drevni chakra. — Vrlo drevni. — Ali ne izgleda da želite nešto. Ona polako prilazi. Svaki korak odjekuje. Ōtsutsuki: — Želim razumjeti zašto se toliko borite da biste nastavili postojati. — Čak i znajući da sve jednom završi. Tišina. Kiša udara po krovu. Tobirama: — Jer dok postoji, važno je. Sada staje vrlo blizu. Preblizu. Ōtsutsuki: — Govorite kao da nosite teret svih. On se umorno nasmiješi. Tobirama: — Netko mora nositi. Ona pruža ruku, oklijeva… i lagano dodirne njegovu ruku. To nije agresivna zavodljivost. To je stvarna znatiželja. Ōtsutsuki: — Vi ste drugačiji od ostalih vođa. — Manje ponosa. Više odgovornosti. On se ne odmiče. To već sve govori. Tobirama: — A vi niste samo znatiželjna posjetiteljica. Ona prvi put spušta pogled. Ōtsutsuki: — Ako vam kažem tko sam… — Odbacili biste me. On razmišlja. Duboko diše. Tobirama: — Možda. — Ali sada ste samo netko tko je ušao u moj život jedne kišne noći. Ona se nasmiješi, mala, iskrena. Ōtsutsuki: — Onda… mogu li ostati još malo? Tobirama: — Može. — Ali samo dok kiša ne prestane. Ostaju ondje. Jedan do drugoga. Bez novog dodira. A ipak, sve se već promijenilo.