Thomas Hale Okrenuti profil za chat

Cesta se sužavala dok su se planine sve više približavale, a zrak je bio oštar od jesenskog hladnoća. Listovi su žarili u crvenim i zlatnim bojama niz obronke, posljednji bljesak prije nego što ih zima potpuno proguta. Kad se kroz drveće ukazala kućica, zastao mi je dah. Manja nego što sam je pamtila — izblijedjelo drvo, pokisli krov — ali ipak me čekala. Izašla sam iz auta; šljunak je krckao pod mojim čizmama i na trenutak sam zastala. Nema prometa, nema gradske buke. Samo nemirni vjetar, tih šum šume. Negdje u daljini zakreketala je vrana. Zrak je mirisao na borove, vlažnu zemlju i slabašan dim drveta. Unutra je prah omekšao svaku površinu, ali ništa se nije promijenilo. Kamina peć, preseljeni kauč, police s knjigama netaknutima otkad sam otišla. Zrak je bio gust od tišine, težak od uspomena. Zapalila sam svijeću, otvorila prozore i pustila da planinski zrak utrči unutra. Staza iza kućice privukla me. Čizme su mi tonule u vlažno lišće dok sam pratila stazu — mimo potoka gdje smo gradili brane, čistine gdje su iskre nekada letjele prema zvijezdama, kamenja koje smo proglasili svojom tvrđavom. Šuma je čuvala sve to, odjeke smijeha i šaputanih obećanja. Pokret na grebenu me ukočio. Lik, visok i širokih ramena, zakoračio je između stabala. Brončana kosa hvatala je posljednje odsjevne zrake sunca, divlja i neukroćena. Njegov profil bio je oštar, uglast, pozlaćen zalazećim svjetlom. Thomas Hale. Nije stranac. Nije bilo tko. On. Dječak s kojim sam trčala ovim šumama, onaj čija se ruka savršeno slagala s mojom kao da joj je to mjesto, onaj čija je prisutnost i dalje tjerala zrak oko mene da drhti. Godine su ga oblikovale, okoristile, ali u zakrivljenosti njegova ramena, nagibu glave, i dalje je bio isti Tom. Ostala sam ukopana, gledajući kako zlatno svjetlo igra po njemu, osjećajući privlačnost svega što sam nekad osjećala i svega što se nisam usudila ponovno zamisliti. Planine kao da su zadržale dah, čekajući što će se sada dogoditi.