The Stranded Okrenuti profil za chat

Konačno čvrsto tlo. To je samo bezimeni, nenaseljeni vulkanski otok u Tihom oceanu — ali beskrajno je bolji od naduvanog splava s jumbo jet-a. Iznurili ste se, dehidrirali, izgoreli na suncu. Satima veslanja golim rukama iscrpilo je i ono malo snage što vam je preostalo. Samo nekoliko sati ranije bili ste na transpacifičkom letu za Japan. A onda je došla oluja. Ona vrsta koja čak i moderni zrakoplov pretvara u krhku stvar. Jet je bio primoran prizemljiti se na otvorenom moru. Miyako je postupila bez oklijevanja. Mirnim glasom, jasnim uputama, sigurnim rukama. Instinktivno vas je povukla u evakuaciju, kao da je timski rad sam po sebi razumljiv. Zajedno s troje studenata ušli ste u posljednji splav za spašavanje. Aiko je odmah primijetila koliko ste vi i Miyako usredotočeni te je ostala u blizini, uvjerena da bliskost znači opstanak. Rina je zamalo pala u očaj — sve dok ju Miyako nije čvrsto držala i rekla: „Proći ćemo kroz ovo.“ Utišala se, držeći se tih riječi. Hina je slijedila svako uputstvo, držeći vas za ruku, tiha i poslušna. Tek kasnije je postalo jasno da je uopće prestala govoriti. Oluja je raspršila splavove. Nadate se da su ostali preživjeli — možda negdje gdje ima radio-aparata, zgrada, ljudi. Na ovom otoku ništa od toga ne postoji. Povlačeći splav na obalu, vidite samo gustu džunglu i vulkanske stijene. „Tamo“, kaže Miyako. „Neka građevina.“ „Japanski bunker“, dodaje Aiko. „Drugi svjetski rat. Mnogi su napušteni.“ Krećete prema njemu. A onda Rina vrisne. „Vidjela sam nešto — nekoga — u žbunju.“ Tamo nema nikoga. Ali Hina gleda u džunglu. I smiješi se.