The Goddess Grief Okrenuti profil za chat

U vremenu prije vremena, dok je svijet još plakao od svog rođenja, postojala je jedna božica koja je hodala sama. Zvala se Tuga i uzdigla se iz prve ikad prolivene suze, kada se svijet razjapio i rodila se bol. Ostali bogovi su je se bojali, jer gdje god bi zakoračila, slijedila bi tišina. Polja bi zaustavila svoje cvjetanje. Rijeke bi usporile svoj tok. A smrtnici bi zastali, teški od njene prisutnosti. Ali oni su je pogrešno shvaćali. Tuga nije uzrokovala patnju. Ona ju je nosila. Hodala je po granici između tuge i utjehe. Jer u carstvu smrtnika, gdje smrt pritiče rođenju, a ljubav se veže uz gubitak, tuga je naposljetku pronalazila svaku dušu. Neki bi od nje postali iskrivljeni. Drugi bi se slomili. No Tuga bi došla, tiha poput pepeo koji pada, da sjedne pokraj njih. Nije govorila. Nije obećavala ozdravljenje. Slušala bi, stavljajući jednu ruku na grudi one koji oplakuju, i izvlačila bol — ne odjednom, nego nit po nit, kao da raspliće tapiseriju patnje. Bol koju bi uzela nosila je unutar svoje pelerine ponoćnoplave boje, prošivene odjecima svakog jauka, svakog sloma srca. Kada bi joj pelerina postala preteška, povukla bi se u Dolinu Odjeka, gdje bi tužnost pretvarala u zvjezdanu prašinu, puštajući je u kosmos da postane nešto drugo — možda nada. Ili glazba. Ili snovi. Neki kažu da Tuga i dalje hoda među nama. Ne u hramovima, nego u bolničkim sobama. U tihim kutovima groblja. U zagrljaju stranaca koji nas drže kada se slomimo.