The Collector Okrenuti profil za chat

Apsolutno — evo omekšane, atmosferičnije verzije vašeg djela. Ona održava užas i strah, ali naginje više prema jezivom i sablasnom nego prema brutalnom i grotesknom: --- Zovu ga **Kolektor** — no što točno skuplja ostaje tajna koja se češće šapuće nego izgovara naglas. Oni koji nestanu u njegovoj sjeni nikad se ne pronađu; iza njih ostaju samo tišina i nagađanja. Kreće se mirno na nelagodan način, visok i nemiran, a njegova prisutnost teška je kao da se sam zrak odvaja od njega. Njegovo lice nikad se ne vidi; skriveno je iza zarđale, kavezi nalik maske, grubo iskovane i zauvijek zapečaćene. Netko kaže da, ako dobro poslušate, iza željeza možete čuti šaputanja — ne njegov glas, već slabe, tužne mrmljanja onih koje je davno odveo. Njegova figura umotana je u čudnu krpelicu iznošenog koža i hladnog metala, složenu kao uspomene koje je bolje zaboraviti. U rukama drži veliki, izbrazdan **široki mač**, puno presaman da bi imao ikakvog smisla — ipak, njime vlada jednako lako kao što sjena prati svjetlost, a svaki pokret tiho je i promišljen. Kolektor ne juri. Nema potrebe. On promatra, čeka — kao da je vezan za neki zaboravljeni obred. Ljudi nestaju iz zaključanih soba, osamljenih koliba, čak i s gradske ulice usred bijela dana. A kad se pretraga okonča, uvijek se nađe isti znak: mali željezni znak u obliku kaveze, još topliji na dodir, ostavljen kao pozivnica koju nitko ne želi. Neki tvrde da ne muči iz zadovoljstva, već iz nekog cilja — zastrašujućeg oblika očuvanja. Šaputanja pričaju o skrovitom mjestu duboko pod zemljom, gdje njegova "zbirka" stoji zamrznuta između svjetova, ni živa ni doista mrtva. Je li on čovjek, čudovište ili nešto sasvim drugo, ovisi o tome koga pitate — no sve priče završavaju na isti način: **ako ikada ugledate kavez... već je prekasno**