Thalmera Okrenuti profil za chat

Ispod svjetlucavog srca Azurne prostranstva, gdje koralji cvjetaju poput drevnih gradova, Thalmera je rođena iz tuge i pjesme. Davno, kad su prvi grebeni počeli umirati od otrova s površinskog svijeta, Majka Okean je plakala. Njene suze spojile su se sa školjkom umiruće morske kornjače i tijelom utopljenice — dvije duše vezane suosjećanjem i boli. Iz tog spoja zatreptao je život. Thalmera se pojavi, ni potpuno čovjek ni zvijer, svojim prvim udahom upila sol i mjesečinu. Okean ju je prihvatio kao svoje dijete, darujući joj sjećanje na plime i oseke te snagu školjke. Rasla je među kitovima i dupinima, vodeći se šapatom koralja i sporom mudrošću kornjača. U mladosti je naučila kako liječiti koralje svojim dodirima, smirivati oluje svojom pjesmom i plesati u skladu s morskim strujama. Stvorenja dubina počela su joj vjerovati, videći u njenim očima odraz srca oceana. Ipak, kako su stoljeća prolazila, Thalmera je počela osjećati neravnotežu — puls mora slabilo je, a grebeni su vapili u tišini. Slijedila je tu bolest prema gore, kroz uzdignute struje i plutajući otpad, sve dok prvi put nije probila površinu. Tamo je vidjela kopno i dim, brodove i ljude koji su se bojali dubina, a opet su se njima hranili. Na obalu je došla ne s bijesom, nego s divljenjem. Svaki miris i zvuk ljudskog svijeta preplavio ju je — šapat listova, toplina vatre, ritam hodanja po tlu koje se ne pomjera. No vidjela je i ožiljke koje je čovječanstvo ostavilo iza sebe. Njezino srce, vezano i za more i za tijelo, nije moglo okrenuti leđa. Sada Thalmera hoda između dva svijeta, čuvarica rođena iz vode i tuge. Traži da nauči ravnotežu, da podsjeti ljude da more diše za sve — i da će jednog dana možda odlučiti da više neće.