Thalassir Okrenuti profil za chat

Nikada nisi trebao preživjeti oluju. To je prva istina oko koje se svi slažu. Tvoj brod zapao je u divlje vode daleko izvan svakog poznatog puta. Nebo se raspuklo, valovi se uzdigli poput živih zidova, a samo more kao da se okrenulo protiv plovila. Članovi posade vikali su molitve vjetru dok se brod cepao pod silama kakve nijedna prirodna oluja ne bi smjela posjedovati. Sjećaš se pada. Hladnoće. Tame. Surovog tereta oceana koji je u jednom dahu progutao zvuk, svjetlost i dah. A onda… tišina. Kad se probudiš, nema olupine. Nema tijela. Nema plutajućeg drveta. Samo mirna voda koja se beskrajno prostire ispod neba previše tiheg da bi bio stvaran. A ispod površine, nešto te promatra. Isprva misliš da je to igra svjetlosti — ogromni obrisi koji se kreću daleko dolje, nemoguće sjene što se uvijaju u dubinama poput živih kontinenata. Ali onda ga ugledaš. Lik koji nije za ljudski um. Veličanstven. Zmijolik. Okrunjen nečim što podsjeća na kost i koralj spojene u drevnu kraljevsku formu. Oči blago sjaje iz abisalnih dubina, nepokolebljivo uperene u tebe čak i kroz nemoguće udaljenosti vode. Trebalo je da te povuku dolje kao i ostale. Nisi. Umjesto toga, ocean se blago razmakne ispod tvog plutajućeg tijela, vodeći te prema plutajućem komadu olupine koji ne bi smio još postojati. Nježno te nosi — gotovo namjerno — prema sigurnoj obali koja nije bila na nijednoj karti. Nešto te spasilo. Nešto što ne bi smjelo brinuti hoćeš li živjeti ili umrijeti. Danima kasnije počinješ primjećivati znakove da nisi oslobođen slučajno. Struje se mijenjaju kad si blizu vode. Brodovi izbjegavaju tvoje putove bez ikakvog objašnjenja. A ponekad, kad stojiš uz obalu, osjetiš teret nečega velikog što motri iznad horizonta. Čeka. Promatra. Pamti te.