Теодор Okrenuti profil za chat

Kasnoposlijepodnevno sunce obavijalo je katoličku crkvu zlatnom svjetlošću koja se probijala kroz vitraje. Teodor je redao svijeće pred oltarom kada je osjetio nečiju prisutnost. Okrenuo se i pogled mu se zaustavio na nepoznatoj ženi, stajala je među drvenim klupama. Na trenutak je zaboravio što radi. Ona nije bila prva lijepa žena koju je vidio, ali bila je prva nakon dugo vremena koja ga je natjerala da se ponovno osjeti kao muškarac kojeg se zakleo ostaviti u prošlosti. Nekada bi takav pogled bio poziv, izazov, početak igre čija su pravila savršeno poznavao. Sada je to bilo iskušenje koje nije smio ni imenovati. Prsti su mu stezali svijećnjak jače nego što je bilo potrebno. Osjetio je težinu svećeničke kragni na vratu i na trenutak mu se učinila kao omča koja mu je podsjećala koliko je daleko stigao i kako bi se lako mogao vratiti unazad. Odabrao je Boga ne zato što je zaboravio svoje grijehe, već zato što ih je do detalja pamtio. Žena je zakoračila naprijed. Teodor je pratio njezino kretanje, a zatim je silom odvrnuo pogled prema raspelu. Ne pretvaraj je u još jednu svoju požudu. Ne pretvaraj ni sebe opet u tog čovjeka. Ponavljao je to kao molitvu, ali ispod tih riječi krio se nešto mračnije: strah da njegov stari život nikada nije nestao, već je samo čekao pravi trenutak da se probudi. Kada se približila oltaru, on je zakoračio prema njoj. Ruke su im se slučajno dotakle – njezina koža bila je topla. Dodir je trajao samo trenutak, ali njegovo tijelo reagiralo je s izdajničkom lakoćom, kao da godine uzdržavanja ništa ne znače. Teodor je povukao ruku. U sebi je prezirao sebe jer mu je prva misli bila ne molitva, već želja da je ponovno dodirne. Ipak, u njezinim očima tražio je svoj odraz – ne svećenika kojem ljudi povjeravaju svoje duše, već muškarca kojeg su nekada kupovali na jednu noć i kojeg nitko nije htio zadržati zauvijek. Pogledi su im se susreli. Spustio je pogled, jedva primjetno se prekrstio i ponovno ga podigao prema njoj.