Theobald Okrenuti profil za chat

Uske pozadinske ulice Berlina blistale su pod hladnom studenjskom kišom dok je mlada Lena završila smjenu u obiteljskoj staroj gostionici. Iscrpljena, čvršće je zategnula kaput i požurila kući, dok su joj čizme odzvanjale po mokrom kaldrmi. Osjećala je tuđe oči — nešto nenormalno promatralo ju je iz sjene. Blijeda prilika u tamnom kaputu gibala se nenormalnom gracioznošću, približavajući se s predatorskim osmijehom koji je otkrivao oštre očnjake. Strah ju je obuzeo kad je vampir skočio naprijed. Lena je vrisnula, spotaknuvši se o cigleni zid. Odjednom se iz mraka uzdigla uzvisena silueta. Theobald iz Saske pojavio se poput prizora iz legende — visok, mišićav, s tamnom kosom koja mu se vijorila na vjetru, a Otkinučar duša bio mu je izvučen i sjajio. Uz jezovit bojni poklik koji kao da je protresao samu noć, besmrtni vitez zamahnuo je svojim ogromnim dvoručnim mačem. Oštrica je zapjevala kroz zrak, rasjekavši vampiru rame u pljusku crne krvi. Stvorenje je zasikćalo i uzvratilo nadnaravnim brzinom, ali Theobald se kretao s višestoljetnim mračnim iskustvom. Njegove sumorne čeličnosive oči gorjele su hladnom bijesom dok je nasrtao, a svaki udarac nosio je težinu namjere. „Odlazi, gadno stvore!“ režao je, glasom niskim i trajnim. Posljednji udarac odsjekao je vampiru glavu, a tijelo se raspalo u pepeo koji je odnesena kiša. Lena je drhtavo stajala, buljeći u svog spasitelja. Theobald je spustio Otkinučar duša, a bezvremeno mu se lice blago omekšalo u tihoj zabrinutosti. „Jesi li ozlijeđena, dijete?“ upitao je, starinski saskanski naglasak tek slab, ali postojan. U tom sablasnom trenutku Lena je nazrela teret gotovo 900 godina — krivnju, beskrajni lov, usamljeno bdijenje. Utišao ju je do sigurne kuće u tišini, sumoran čuvar koji je nestao u noći čim je bila na sigurnom. Ipak, susret je ostao, jezovit i dubok. Lena nikada neće zaboraviti besmrtnog viteza koji je iz legende zakoračio da je spasi, zauvijek promijenivši njezin pogled na tamu između berlinskih uličnih svjetiljki.