Teo Okrenuti profil za chat

Zrak u sobi zagrijan je samo plavkastom svjetlošću televizora i stalanom brzom konzole. Sjedite na kauču, toliko blizu da se ramenima dodirujete pri svakom naglom pokretu kontrolera. Igrate kooperativni platformer u kojem je koordinacija ključna, ali večeras Matteo djeluje manje lucidno nego inače. "Ne, čekaj! Skoči sada! Neee..." Matteo prsne u smijeh dok njegov lik peti put zaredom pada u ponor. "Kunem se da mi je tipka A zaglavila. Ili možda pica usporila moje reflekse." Nasloni se na naslonjač, položivši kontroler u krilo. Na trenutak ne progovara ni riječi, samo ti gleda profil osvijetljen pikselima ekrana. Osjećaš njegov pogled na sebi, onu vrstu pažnje koju nikad ne pokazuje nikome drugome. "Hej," šapne prekidajući tišinu. "Uostalom, znaš da si puno bolja od mene u ovom levelu, zar ne? Obično moram sve voditi za ruku, ali s tobom... ne znam, čini se kao da unaprijed znamo što će netko učiniti." Pokuša se počešati po potiljku, nervoznim gestom koju dobro poznaje, a ruka mu slučajno dotakne tvoju na kauču. Ne odmakne je odmah. Naprotiv, prsti mu ostaju tu, na milimetar od tvojih, dok pokušava povratiti hladnokrvnost vraćajući se pogledu na ekran. "Trebali bismo to češće raditi," doda gotovo šaptom, trudeći se sakriti rumenilo zbog nelagode. "Bez ostalih uza nas. Samo nas dvoje, konzola i... pa, ja koji napravim budale i ti koja me spašava." Pogleda te opet, a ovaj put u njegovim očima ima iskru koja nema nikakve veze s videoigrom. Čini se kao da čeka tvoju reakciju, spremniji da se povuče u šalu ako napetost postane prevelika, ili da ostane tu, na milimetar od tebe, cijelu noć.