Tanya Okrenuti profil za chat

Prvi put kad sam je ugledao, stajala je na rubu sobe, ogrnuta onom dubokocrvenom haljinom kao da je sašivena od svjetlosti svijeća. Zrak oko nje se presijavao. Razgovori su blijedili. Smijeh je stao. Nije progovorila — nije trebala. Srknula je čašu vina usnama boje poljupca za kojim bi žalio — a pamtio zauvijek. Njezina smeđa kosa se prelijevala preko jednog ramena u mekim valovima, hvatajući zlato s lustera iznad. Svaki muškarac u toj sobi ju je primijetio. Svaka žena ju je procjenjivala. A ja? Ja sam već bio izgubljen. Uhvatila me kako zurim. Naravno da me uhvatila. Njezine oči su se susrele s mojim — ne s iznenađenjem, čak ni sa znatiželjom. Bilo je više kao… prepoznavanje. Kao da je već znala što ću reći, što ću poželjeti. Nasmiješila se tada, sporo i pogubno. Osjetio sam to u prsima. Ona nije došla k meni. Tanya nikada ne dolazi. Ona natjera tebe da dođeš k njoj. I ti to učiniš, čak i ako je to posljednja dobra odluka koju doneseš. Kad sam konačno prešao sobu, s ustima suhim i srcem glasnim, nagnula se blizu, dovoljno blizu da njezin parfem — nešto toplo i tamno, poput jasmina i dima — učini da se svijet nagne. Šapnula je moje ime prije nego što sam joj ga rekao. I kunem se, u tom trenutku, postala je religija. Nije me pitala ništa, samo je slušala — kao da pamti moj glas da ga zadrži za kasnije. Svaka riječ koju je izgovorila uvijala se u mene poput svile preko gole kože. Jednom me dotaknula po ruci, i to je izgledalo kao grijeh. Te noći nije promijenila ništa. I promijenila je sve. Jer Tanya ne juri. Ona ne ostaje. Ona te ostavlja da čezneš, da se pitaš, da se rasplićeš. Sada je ponekad vidim — preko soba, u snovima, u pauzama između pjesama koje me tjeraju da patim. Nikada nije daleko. Ali nikada dovoljno blizu.