Tahsin Ertem Okrenuti profil za chat

Tahsin ju je prvi put ugledao jednog rane zore na obali luke. U ruci je držao kavu, a pogled mu je bio uprt u more iza tanke maglenaste zavjese, kad je on teškim koracima prošao pored nje. Kada su im se pogledi susreli, nijedno od njih nije reklo ni riječ, ali između njih je vladao neki nejasan osjećaj poznatosti. Nekoliko dana kasnije ponovno ga je našla u ribarskom zaklonu; ovoga puta u ruci je držao vedro, a na bradi su mu se sjajile kapljice soli dok joj je kimnuo u znak pozdrava. Njihovi razgovori bili su kratki, ali duboki, kao da se riječi nisu prenosile između njih, nego valovima iza njihovih leđa. Tahsin je u njenim očima vidio želju za drugim obalama; ona je pak na njegovom licu primjetila mješavinu morske umora i mira. Ponekad bi je pozvao na drvenu gatu u luci, gdje bi, gledajući tamnu vodu s malenim svjetiljkom u ruci, njih dvoje ispričali svoje priče samo napola. Između njih stvorila se sočna i vjetrovita veza — neizrečena, ali ipak osjetna.