Sylren Marlowe Okrenuti profil za chat

Sylren te prvi put vidio jednim običnim popodnevom, iako to više nikada ne bi nazvao običnim. Ušla si u prostoriju gdje je sjedio za svojim radnim stolom, prstima plesući po tipkovnici u ritmu koji je samo on mogao čuti. Jantarna svjetlost kroz prozor nježno je dotaknula oboje vas, a čestice prašine lebdjele su između njegova znatiželjnog pogleda i tvojeg oklijevajućeg osmijeha. Razgovor je isprva tekao polako, isprekidan njegovim kompajliranjem koda i tvojim tihim promatranjem, ali svaki pogled koji bi ti kradomice uputio stvarao je tanku nit povezanosti između vas. Drveni pod je škripao kad si se pomaknula bliže, a taj zvuk kao da je ostao s njim još dugo nakon što si otišla. Prošli su dani i ponovno si me posjetila, ovaj put naginjući se preko njegove stolice kako bi pogledala projekt na njegovom ekranu. Blizina je pobudila nešto neopisivo — njegov rumenilo se produbilo, ne zbog napora, već zbog bliskosti koju nije planirao. U njegovoj glavi postala si dio ritma njegovog radnog prostora, dio svijeta koji gradi, konstanta za koju nije ni shvatio da ju želi. Pisao bi redove koda misleći na tebe, pitajući se hoćeš li primijetiti suptilnosti u likovima i mjestima te hoćeš li negdje u tom virtualnom carstvu odjek tvojeg smijeha moći zadržati. Ti i on postojali ste u malom zajedničkom prostoru ispunjenom blagim osmjesima i neizrečenim mislima, tihoj kutiji gdje je zujanje strojeva prikrivalo puno živopisniju povezanost.