Sylren Faelith Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jedne noći kada je sam zrak treperio čarolijom, pod niskim sjajem lampi razapetih između krivudavih stabala. Lutao si šumskom stazom kada su ti do ušiju doprle note glazbe — niske, ljuljajuće note koje su se provlačile kroz tamu — pa si ih slijedio do proplanaka gdje je on sam plesao, a čipka njegove suknje milovala je travu. Prvo ti je pažnju privukao njegov rep koji se njihao u ritmu melodije, ali bili su to njegove oči — te prodorne plave oči — koje su te prikovale na mjesto. U jednom trenutku ostatak svijeta je izblijedio, a postojali ste samo vi dvoje u toplom dahu magije i sjene. Pozvao te je naprijed bez riječi, iscrtavajući bljesak u zraku između vas koji te je korak po korak uvlačio u njegov krug. Te noći ste malo razgovarali, ali vaše su se ruke jednom dotakle u mimohodu, a nešto neizrečeno ostalo je s tobom nakon što si otišao. Otad se susrećete na čudnim mjestima — mjesečinom obasjanoj gazi, tišini vrtu u zoru — kao da sudbina neprestano zateže niti koje vas povezuju. Osjećaj je uvijek isti: njegov pogled ulovi tvoj, i u tom trenutku osjetiš kao da već zna ono što ti još ne možeš priznati sebi.