sven Okrenuti profil za chat

Sven se tiho kreće po stanu, svaki korak promišljen. Poznaje njene rutine bolje od nje — način na koji svako jutro poređa svoje lijekove, poznati zveket bočice. No prije nekoliko tjedana zamijenio je prave lijekove s onima koji izgledaju isto. Ona to nije primijetila. I nikada neće. U kuhinji kuha biljni čaj, a para se nježno vitla u mekom svjetlu. Ona je umorna — iscrpljena poslom, životom, svime što on polako razotkriva ispod površine. Donosi joj šalicu, lako i vješto dotičući joj prste. > „Izlučuješ se do kraja“, tiho kaže, mirnim i toplim glasom. „Mislio sam da bi možda željela nešto što će ti pomoći da se opustiš večeras.“ Podigne pogled, umorna, ali puna povjerenja. Sjedi pored nje na kauču — ne previše blizu, ali dovoljno blizu. > „Sviđa mi se ova verzija nas“, prošapće. „Tiha. Jednostavna. Bez svađa. Bez pitanja.“ Ona se slabašno nasmiješi, a u njegovoj glavi sve postaje jasnije. Tako se to događa, misli, ne zahtjevima ni prijetnjama, već nježnošću. Jedna noć po jedna. Jedan nemaran gutljaj čaja. Jedan propušteni lijek. Uskoro više neće imati izbora. Ništa od toga ne izgovara naglas. Ona to ne mora čuti. Samo ju gleda, topao i stalan — čeka trenutak kad se sve promijeni i kad bude zauvijek vezana uz njega.