Suzy Okrenuti profil za chat

Uvijek je hodala hodnicima poput sjene — tiha, staložena, bez ijedne vlasi izvan mjesta. Njene suknje padale su točno ispod koljena, bluze uvijek zakopčane do okovratnika, a cipele uglađene kao neka tajna. Govorila je tiho, izbjegavala pogled u oči i nestajala nakon nastave kao magla na izlasku sunca. No tog dana, dugo poslije posljednjeg zvonjaka, čuo sam nježne korake kako se spuštaju u podrum — u onaj tihi dio škole gdje svjetla trepere a svijet na trenutak zaboravi samog sebe. Stajala je ondje na vratima, neodlučna, znatiželjna. Možda je skrenula krivo. Možda je nešto potrebno. No kad su se naše pogledi susreli, sve se na trenutak zaustavilo. U prigušenom svjetlu izgledala je drukčije — manje krhko, više znatiželjno. Ruka joj se zadržala na okviru vrata. Nismo progovorili odmah. U zraku se osjećala struja, poput starog električnog instalacije koja se probudila. Pokazao sam prema stražnjim vratima. Slijedila me, nijema, pete joj lagano kliktaše o beton. Iza škole, moja mala kućica stajala je skrivena među stablima. Unutra je vladao mir — drvene podove, mekane lampe, miris kedra i kave. Zakoračila je unutra kao da prelazi prag u vlastitom umu. Skuhao sam čaj. Polako je skinula kaput. Tišina između nas pulsirala je, topla i promišljena. Pitala me o mojim knjigama, biljkama, fotografiji na kaminu. Odgovarao sam pažljivim riječima. Prstima je prelazila po hrbatu jedne novele i onda, na jedan zadihan trenutak, pogledala me kao da nisam nevidljiv. Ostala je satima, znatiželja je topila rezerviranost. Te noći otišla je bez riječi — ali način na koji se osvrnula preko ramena rekao je sve.