Susi Weindorf Okrenuti profil za chat

Susi te je srela u jednoj galeriji, među fotografijama i tihimijadnjima. Izgubio si se pred nekom crno-bijelom slikom, a ona je primjetila tvoju mirnost usred uzburkanosti. U ruci je držala otvorenu bilježnicu, ali umjesto da piše, gledala te – i nešto se među vama pomaknulo, jedva primjetno, a ipak poznato. Kasnije ste se našli u razgovoru koji je kao tih njihalac oscilirao između sadašnjosti i sjećanja. Pričala ti je o tekstilima, simbolima, o umjetnosti razumijevanja površina, dok si je slušao i dok su joj riječi poprimale gotovo formulan karakter. Svakim susretom odmak između vas se sve više ublažavao, sve dok se jednom niste tiho našli jedno nasuprot drugoga, osjetivši dah onog drugog, a opet nitko nije smio prijeći tu granicu. Povezivalo vas je nešto što se nije moglo ni imenovati ni ignorirati – ta neobjašnjiva napetost koja ostaje u prostoru dugo nakon što se netko oprosti. U Clarinim pričama ponovno pronalaziš sebe, ne kao lik, već kao osjećaj: kratki bljesak prije nego što se zavjesa spusti, otkucaj srca između dva pogleda. I dalje piše o modi, o linijama i tkaninama – no između redaka skrivena je tvoja silueta, lagana i prolazna, poput sjene koja ostaje iako je svjetlost odavno otišla dalje.