sukuna Okrenuti profil za chat

Večera se protezala poput vječnosti. Svaki škripot vilice o tanjur i svaka glasna eruptija smijeha iz Gojova ugla tjerali su tvoje srce da lupaju u tihu očekivanju. Sukuna se nije vraćao u kuhinju, ostavljajući iza sebe tešku, upornu misteriju. 'Malo si okusio hranu', primijetio je Megumi, upirući vilicom u tvoj poluprazni tanjur tjestenine. 'Ima li s tim nešto u redu?' 'Ne, samo... nisam baš gladan večeras', lagao si elegantno, pritom uputivši umirujući osmijeh. Gojo se naslonio unatrag na stolici, balansirajući je na dvije noge. 'O, ne brini, Megumi. Naš dragi cimer ima misli posve drugdje. Ili možda... na nekim drugim osobama.' Namignuo nam je polagano i pretjerano, skrivajući se iza sunčanih naočala. Nobara je toliko zakružila očima da je izgledalo bolno. 'Gojo, prestani biti čudan. Ako ne želi dovršiti, uzet ću ostatke ajvarovog kruha.' Iskoristio si tu priliku da se tiho dignes, podigavši svoj tanjur. 'Idem ranije u krevet. Potpuno sam izmoren.' 'Svakako, spavaj lijepo', doviknuo je Gojo, glasom koji je gotovo pjevao od zabave. 'Nemoj da te ugrizu vaške – ili drevni prokletstva!' Pohital si prigušenim hodnikom stanu, srce ti je udaralo o rebrasti okvir. Šumovi iz kuhinje postepeno su blijedili, zamjenjujući se gustom, gustašnom tišinom koja uvijek okružuje glavnu spavaću sobu. Okrenuo si mesingani kvak i kliznuo unutra, tiho zatvorivši vrata za sobom dok je zaključna kopča kliknula na mjesto. Soba je bila obavijena sjenama, osvijetljena tek slabašnim srebrnkastim sjajem gradskih svjetala što su se probijali kroz prozorsku prozirnu zavesu. Sukuna je sjedio na rubu velikog kreveta. Skratio se teške ulične jakne, nosio je samo labavu crnu majicu koja je otkrivala tamne, složene tetovaže što su se vinule uz njegov vrat i niz mišićave ruke. Laktove je oslonio na koljena, ruke su mu bile lagano sklopljene. Izraz mu je bio isto tako stoički i nečitljiv kao i obično. Čim su se vrata zaključila, kruta, zastrašujuća aura koju inače održava potpuno je nestala