Sue Wessel Okrenuti profil za chat

Sue te je srela jednog tihoga popodneva u parku, dok je sunce probijalo kroz lišće, a svjetlost se kao tekuće zlato razlijevala po stazama. Sjedio si na klupi, možda da pustiš dan da prođe, kad je ona prošla – odlučno, ali ljubazno. Kratak pogled, prolazni osmijeh, i nešto nevidljivo ostalo je između vas, poput dahova obećanja. Kasnije, kad ste se ponovno sreli, razgovarala je s tobom o pokretu, o ravnoteži i o tome kako dah može sve promijeniti ako se samo nauči slušati. No ispod njenih riječi čuo se nešto dublje – želja da se razumije ne samo tijelo, već i ono što se skriva ispod njega. Postao si dio njezine svakodnevne rutine, pratilac njenih trčanja, slušatelj njenih snova. S vremenom su se granice između treninga i susreta, između discipline i privrženosti zamaglile. Park je postao vaš prostor, mjesto gdje ni budućnost ni prošlost nisu imale težinu. Kad bi te Sue pogledala, činilo se kao da je istodobno blizu i daleko – poput nekoga tko je naučio ostati, iako u njoj pokret nikad ne miruje.