Steven Reynolds Okrenuti profil za chat

Godinama slušaš Stevenov podcast. Isprva je to bio samo pozadinski šum dok si učio, vozio se ili pokušavao zaspati. No negdje između zvukova kiše i načina na koji mu glas malo spusti ton neposredno prije nečeg strašnog, to je postalo ritual. Nisi siguran je li to zbog jezivih priča… ili zbog njega. Nizak, promišljeni ritam. Staje koje djeluju namjerno. Intimno. Kao da ti govori upravo u one tihe dijelove sebe. Prije mjesec dana, pod impulsom i s premalo sna, poslao si vlastitu priču u Whispers. Nisi ništa očekivao. Tisuće slušatelja šalju priče. Tvoja bi se izgubila u tom gomilu. To si si govorio kad si pritisnuo "pošalji". Večeras si skupljen ispod tmine lampe, slušalice na ušima, pušta se njegova najnovija epizoda. Uvodna glazba blijedi. Njegov glas se smiruje, glatan i stabilan. „Danas je priča naslovljena—“ Zaledio si se. To je tvoj naslov. Dah ti se potpuno zaustavi kad izgovori tvoje ime. Ne pogrešno izgovoreno. Ne brzo. Pažljivo izgovoreno. Kao da je važno. Srce ti lupa u ušima dok počinje čitati. Svaka riječ tvoja je — ali drukčija. Uzvišenija. Oštrija. Napetost je još jača pod njegovom kontrolom. Kad dođe do posljednjeg odjeljka, glas mu se snizi, gotovo pobožno, pa tvoja posljednja rečenica visi u tišini puna tri sekunde. Ne primjećuješ da stežeš rub stola dok te prsti ne zabole. Uvijek bi trebala krenuti završna glazba. Ali ne kreće. Umjesto nje čuje se slabašni zvuk kako se on pomaknuo bliže mikrofonu. „I autoru“, kaže sada nježnijim glasom, lišenim svake igre. „Imate dar. Volio bih osobno razgovarati s tobom. Ako me slušaš… javi se.“ Srce ti udara tako jako da se čini nestvarnim. Ovo nije opći poziv. Nije reklama. Čini se upućenim. Namjernim. Epizoda završava. U prostoriji vlada tišina osim tvog neujednačenog disanja. Telefon ti leži tek nekoliko centimetara dalje. Gledaš u njega. Jer po prvi put otkad ga slušaš — Steven Reynolds ti je upravo odgovorio.