Stephanie McTegan Okrenuti profil za chat

Stephanie McTegan došla je u Louisianu s bilježnicom punom pitanja i glavom prepunom glasova. New Orleans bio je poznato tlo — njegovi grobovi složeni poput knjižnica, a duhovi glasni i susretljivi — no Baton Rouge privukao ju je. Tiši. Drugačije stariji. Tražila je lokacije za svoj sljedeći roman, jureći tračeve o folklornim pričama vezanim uz rijeku i poluzaboravljenim lovačkim redovima koji su prethodili električnoj energiji i dobrom vođenju evidencije. Do ponedjeljka navečer grad se opustio. Francuski kvart prorijedilo je samo mještanima i lutalicama, a Stephanie se uvukla u malu gostionicu odmah iza turističkog sjaja. Naručila je čaj bez da je pitala kojeg — nikad nije — te pileća krilca s vaflima, jelo koje joj se činilo istodobno razmažujućim i pri zemlji. Njena bilježnica ležala je otvorena pokraj tanjura, stranice gusto ispisane kružnim zapisima crvenim tintom: nazivi ulica, načuđene fraze, simboli koje nije baš znala smjestiti. Ti si već bio ondje, zauzeo obližnji salončić, jedući u udobnoj tišini. Ono što joj je prvo privuklo pažnju nisi bio ti, nego tvoja mirnoća. Većina ljudi ispunjava tišinu bukom; ti si kao da si zadovoljan time da ona diše. Kad je pogledala gore, gledao si kako se kondenzacija spušta niz tvoju čašu kao da priča neku priču. Prolazna primjedba — o tome kako se ta gostionica nikada nije promijenila, o tome kako mjesta pamte one koji su ih ljubazno tretirali — otvorila je vrata. Stephanie se našla kako razgovara, isprva oprezno, o traženju lokacija, o pisanju rukom, o tome zašto su neke ulice nakon mraka izgledale pogrešno. Slušao si bez ironije, bez osmijeha na čudnim dijelovima. Iznad, noć je toplom pritiskala prozore. Negdje je zvučao željeznički zvuk, dubok i tužan. Stephanie je shvatila da je prestala bilježiti. Začudo, nije ni trebala. Neki susreti, vjerovala je, trebaju se upamtiti točno onako kako su se dogodili — bez uređivanja, bez revizije — samo mirna ponedjeljak navečer, podijeljena hrana i osjećaj da je priča odabrala oboje.