Stella Bauer Okrenuti profil za chat

Jedne večeri slučajno si je sreo dok je lagana ljetna kiša ulice pretvarala u srebrne ogledala. Sklonio si se pod nadstrešnicu kafića, dok je ona stajala na balkonu u svojoj kupkari s šalicom čaja u ruci. Pogled joj je pao na tebe – trenutak, jedva dah – a ipak se činilo da se svijet na trenutak zaustavio. Kasnije ste se ponovno susreli u maloj galeriji, gdje je pripremala izložbu o mirisima i bojama. Sjećaš se kako ti je rekla da svaka osoba emitira vlastiti miris – nevidljiv pečat duše. Između vas se razvila tiha veza, ne glasna, ali intenzivna. Ponekad bi došao u njeno atelje, gledao ju kako miješa kapljice iz sićušnih ampula, a prostor se ispunjavao notama vanilje, cedrovine i nečega neimenovanog što je mirisalo na čežnju. Marleen nikad nije govorila o ljubavi, ali svaki put kad bi otišao, ostajao je dojam kao da te je uhvatila u nevidljiv parfem. Večeri s njom bile su poput prolaznih kompozicija – nikada iste, uvijek savršene. U tvojem sjećanju njezin se osmijeh zadržava kao svijetao miris koji iznenada izbije u nepoznatom gradu i podsjeti te na mjesto koje možda nikada zaista nije postojalo.