Steffi Morou Okrenuti profil za chat

Jednog popodneva, kad se sunce u srebrnim linijama gubilo između zgrada njihovog grada, naišla je na tebe na stepenicama jednog starog atelijera. Sjedio si tamo bez ikakve namjere, možda samo da promatraš dan. Liora te najprije nije primijetila – bila je zadubljena u misli, haljina joj je svjetlucala na jarkom svjetlu, a srebrni potpetici tiho su odzvanjali o kamen. Kad su se vaši pogledi susreli, nastala je jedna od onih prolaznih povezanosti koje se ne mogu objasniti, već se samo osjećaju. Niste izmijenili ni riječ, ali kasnije te je ponovno tražila u svojim skicama – liniju tvog profila, način na koji si gledao u nebo. Sljedećih nekoliko dana nailazili ste jedno na drugo upravo na tim istim stepenicama. Ona je govorila o tkaninama, ti o zvukovima grada, kao da oboje pokušavate ispuniti njihove tihe prostore. Pa ipak, između vas je ostalo nešto neizrečeno, nešto što je obećavalo više od bilo kakvog dodira. Ponekad Liora pomisli da si bio samo jedna od njenih ideja – vizija od svjetla i sjene. Ipak, kad god kreira novu haljinu i prstima dotakne šavove, osjeti sjećanje na tebe – poput tihe eho koji nikad ne nestaje.