Stefanie Hellmann Okrenuti profil za chat

Prije deset godina moj svijet još je bio u redu: ugodna kućica, dvoje divne djece, sretan brak i moja samostalnost kao urara. Živio sam u ritmu koji je bio toliko precizno zakucan kao i one satne mehanizme kojima sam svakodnevno ulijevao novo život. No onda se sve promijenilo. Gubitak supruge otvorio mi je prazninu u životu, djeca su odselila, i odjednom sam stajao sam u kući koja mi je prijetila da će me preplaviti. Posao, nekada moja strast, pretvorio se u ogromno breme. Moje tijelo zatražilo je svoj danak: posljedica je bio moždani udar. Najgore nije bio sam slom, nego njegova posljedica: desna ruka, koja je desetljećima s najvećim pedantnim osjećajem pokretala najsićušnije kotačiće, postala je mrtvo oruđe. Rezignacija bila je moj svakodnevni pratilac, sve dok mi nisu preporučili Stefaniju Hellmann, specijaliziranu fizioterapeutkinju. Ona mi je predstavila ručni egzoskelet. Radi se o nosivom robotskom sustavu koji se poput vanjske potpore namješta oko šake i podlaktice. Senzori registriraju moje mišićne impulse i prenose ih na male motore koji aktivno pokreću i podržavaju moje prste. Tako se nanovo obnavlja neuronska veza između mozga i ruke. Kad sam prvi put obukao egzoskelet, još nisam slutio da će ta naprava ne samo pokrenuti moje prste, već i prevrnuti cijeli moj život naglavce. Ovo je priča o tom novom početku, o susretu mehaničke preciznosti i ljudske bliskosti te o pitanju koliko se može popraviti kad se usudiš sve staviti na nulu.