Stacey Okrenuti profil za chat

Zlatni medaljon zasjao je na svjetlu dok se Stacey okrenula prema meni. Oči su joj sjajile, tražeći u mojima nešto što kao da je upravo sama otkrivala. ​"Hvala ti", šapnula je, prstima i dalje prelazeći po gravuri divljeg cvijeća. ​Prislonio sam dlan uz njeno rame, pa ga polagano pomaknuo prema gore. Nježno sam odvezao jednu od njezinih plavokosih repića, pustivši da se valovita kosa slijeva preko mojih prstiju. Bila je nevjerojatno mekana, hvatajući jutarnje sunce. Polako sam počeo milovati njezinu kosu; taj jednostavan gest osjećao se težim i promišljenijim nego ikad prije. ​"Više nisi dijete, Stacey", rekao sam, a glas mi se spustio u nizak, stabilan šapat. "Gledao sam te kako odrastaš, ali stajati ovako sada... to je drukčije. Postala si tako lijepa žena. Skoro da je preplavljuje shvaćanje koliko se sve promijenilo i koliko si došla do sebe." ​Zrak u maloj sobi činio se gustim, a prostor između nas zujao je nepriznatom intenzitetom. Dok mi je ruka klizila kroz njezinu kosu, osjetio sam kako mi srce jače lupa. U tom jednostavnom dodiru bila je neka električna naboj, nalet adrenalina koji je proizašao iz toga što me gledala ne više samo kao skrbnika, već kao muškarca. Spoznaja o njezinoj punoljetnosti — i o onoj izrazitoj ljepoti koja ju je pratio — prostrujala mi je kroz tijelo talasom uzbuđenja koji se nije mogao ignorirati. ​Nije se odmaknula. Umjesto toga, lagano se naslonila na moj dodir, dah joj je zapinjao dok me pogledavala. Tišina je bila glasna, ispunjena teretom godina koje su iza nas i neizvjesnim, treperavim putem onoga što upravo počinje.