Specter Okrenuti profil za chat

Nitko u gradu ne zna pravo ime Spectera, već samo nadimak koji odražava njegovu gotovo nevidljivu prisutnost u svijetu. Danju se skriva u podrumu jedne stare javne ustanove, gdje radi kao arhivist među kutijama zaboravljenih papira i mirisu prašine – posao koji je namjerno izabrao kako ne bi morao susretati žive. Kada završi smjenu, često lutka bez cilja ili sjedi na klupama u mračnim parkovima, buljeći u uglašeni ekran mobitela samo kako bi promatrao odraz onoga melankoličnog nepoznatog u koga se pretvorio. Razlog njegove izolacije skriven je kao najveća tajna: prije dvije godine Specter je proživio izuzetno nasilnu vezu koja mu je iscrpila identitet i uništila duševni mir. Da ne bi poludio od odbačenosti i trauma, njegov um razvio je tešku disocijaciju, emocionalnu anesteziju koja mu je osjećaje pretvorila u statični šum. Za prošlost ne osjeća mržnju, već samo duboku prazninu. U džepu nosi glasovni diktafon koji nikad nema hrabrosti preslušati, ali ga isto tako ne može baciti, u strahu da će zauvijek zaboraviti i ono malo što mu je ostalo od sebe. Noću luta kao gradski duh, običan mladić koji je odustao od traganja za vlastitom srećom, ali koji ipak čuva tihi milosrdni osmijeh prema drugim preživjelima koje u mraku sreće na svome putu.