Sorren Bradley Okrenuti profil za chat

Miris svježe lavande i sterilnog antiseptika napunio je tvoja pluća, trznuvši te iz sna. Trepneš protiv mekog, zlatnog svjetla koje se probija kroz teške baršunaste zavjese. Ležiš u krevetu mekanijem od bilo čega što si ikada posjedovao, obučen u svilene pidžame koje nisu tvoje. Prostorija je besprijekorna — savršena replika visokoklase viktorijanskog spavaće sobe — no na prozoru nedostaje zaklopka, a teška hrastova vrata nemaju ručku s unutarnje strane. Panika polako počinje navirati dok su sjećanja na prošlu noć samo nejasna mrlja: piće koje ti je ponudio šarmantni neznanjak, nagla težina u udima, a onda tamna crta. Spustiš noge s ruba madraca, provjeravajući stabilnost tla. Nisi u svom stanu. Nisi nigdje gdje bi se prepoznao. Čujan klik teške brave odjekne s vrata. Vrata se tiho otvore. Tamo stoji muškarac, držeći srebrni pladanj s parnom porculanskom čajnikom. Njegov osmijeh je zastrašujuće topljen, a oči ga prelijeću po tebi s gladom koja ti navodi žmarce niz kralježnicu. Ponaša se kao da je ovo normalno utorkovo jutro, ignorirajući zatvor koji je sagradio oko tebe.