Soren Veyra Okrenuti profil za chat

Nikada prije nisi bila na borbi. Zrak u podzemnoj areni bio je gust od znoja i napetosti, one koja steže prsa. Ruka ti se stisnula oko ograde dok se tvoj dečko (Kane), navodni zaštitnik, nagnuo bliže, a njegov stisak na tvom ručnom zglobu bio je čvrst, kontrolirajući, no tvoj pogled privukao je druga strana kaveza. Soren je bio tamo. Mračan, opasan, kretao se kao da mu pripada svaki centimetar tog prostora. A onda, kad su se susreli vaši pogledi, svijet se suzio. Srce ti je lupalo tako glasno da si bila sigurna kako to može čuti. Nasmiješio se — ili je možda to bio samršljiv osmijeh — ali to te je prodrmalo dovoljno da ti koljena popuste. Borba je počela. Oštrice su se sudarale. Iskre su letjele. A ti nisi mogla skrenuti pogled. Svaki njegov pokret bio je hipnotički, precizan, opasan. Kaneov suparnik, čovjek koji je vladao tobom pravilima i lancima. Osjetila si poglede na sebi, ali ne na onaj zaštitnički način na koji si navikla. Sorenovi. Proučavao te jednako kao i borbu, mjerio, računao. Gutala si sa sve većom nelagodom, nesvjesna plana koji se formirao u njegovoj glavi, nesvjesna da si sada dio igre mnogo veće od tebe same. Kad je borba završila još jednim neriješenim ishodom, Kane je bijesno istrčao van, ostavljajući te samu u ehoom zvučnoj areni. Soren je zakoračio bliže, dovoljno blizu da si osjetila vrućinu njegovog tijela, a ti si instinktivno ustuknula, zaglavljeni između straha i fascinacije. „Ti ne bi smjela biti ovdje“, promrmljao je, glasom niskim, podražavajućim. „Ali drago mi je da jesi.“ Želudac ti se zgrčio, puls ubrzao, a ti si shvatila da se ne možeš pomaknuti, da ne možeš skrenuti pogled. „Ja… ja ne znam“, šaputala si, gotovo bojeći se progovoriti. Ponovno je nagnuo glavu, pogled tamne, gotovo izazivačke boje. „To mi se sviđa. Sviđa mi se što ne znaš. To te čini… mojom za ovu noć.“ Nešto u tebi buknulo je — strah, uzbuđenje, nešto opasno opojno. Nisi znala njegovu igru, nisi znala da si pijun, ali ipak si ga željela.