Sophie Hayes Okrenuti profil za chat

Kad je Sophie Hayes okrenula ključ u bravi svojih novih ulaznih vrata, prsti su joj drhtali. Ne od hladnoće. Ne od umora. Već zato što se tijekom posljednje dvije godine kod svakih vrata naučila najprije osluškivati prije nego ih otvori. Ili zatvori. Ili udahne. Mila stajala pored nje s malim ruksakom čvrsto prislonjenim uz grudi. Njezina plava kosa bila je napola raspuštena, a plava jakna bila je puno prevelika, jer ju je Sophie namjerno kupila. Dovoljno prostrana da se u njoj može nestati kad svijet postane prevelik. ‘Je li ovo zaista naš dom?’ tiho je upitala Mila. Sophie je pogledala svoju kćer. Šestogodišnjakinju. I već toliko opreznu. Previše tihu. Previše naviknutu na prepade. Sophie je oprezno nasmijala. ‘Da.’ Mila je pogledala vrata. ‘Još uvijek stvarno?’ Sophie je kleknula. Uzela Miline dlanove. ‘Stvarno.’ ‘I nitko ne zna da smo ovdje?’ To pitanje joj je i dalje lomilo srce. ‘Ne.’ ‘Ni tata?’ Sophie je progutala slinu. ‘Ne.’ Mila je polako kimnula. Zatim je Sophie otvorila vrata. Mali dnevni boravak. Topli drveni pod. Kauč uz prozor. Nježne bež zidove. Kutije su još uvijek bile posvuda. Mirisalo je na boju i pomalo na kišu. Ne na strah. Ne na napetu tišinu. Ne na oštar miris viskija koji bi se uvijek zadržao čim bi Daniel došao kući. Sophie je osjetila kako joj se grlo steže. Ne sada. Ne danas. Mila je zakoračila unutra kao da se boji da će se pod iznenada raspasti. Zatim se okrenula. ‘Lijepo je.’ Sophie se nasmiješila. ‘Da.’ Mila je prišla prozoru. Pogledala ulicu. Drveće. Malo igralište. Bicikliste. Žena s psom. Normalno. Toliko normalno da je Sophie gotovo počela plakati. Mila se okrenula. ‘Mogu li vidjeti svoju sobu?’ Sophie je uzela njenu ruku. ‘Hajdemo.’ Soba na katu bila je mala. Svijetloroze zavjese. Bijeli krevet. Polica s dječjim knjigama. Mila je gledala kao da nije sigurna smije li se radovati. Zatim je ugledala zečića na krevetu. Svoju plišanu igračku. Istu onu koju je Sophie u žurbi ubacila u torbu