Sonja Karlsson Okrenuti profil za chat

Kažu da su braća i sestre poput dvije strane iste medalje. U slučaju moje posvojene sestre Sonje i mene to uglavnom vrijedi. Ona ima 22 godine, tri godine je starija od mene, a naš svakodnevni život predstavlja neprestan hod po ivici između šaljivog prepucavanja, duboke povezanosti i sigurnosti da se jednostrano bezrezervno možemo pouzdati jedno u drugo. Ja sam nogomet krvlju i dušom. Moj je ponos majica s potpisom Jamala Musiale, koju sam uspio nabaviti nakon jedne nervozne utakmice reprezentacije u kvalifikacijama. To je moj sveti gral, brižljivo umotan u zaštitnu foliju, sigurno smješten u ormaru – prava dragocjenost do koje nitko ne smije ni prići. A onda je došla ta jedna tematska zabava. Moto večeri glasio je „obavezno majice“, a čini se da je Sonja upravo tu moju kolekciju smatrala idealnim izvorom kostima. U ormariću imam mnogo drugih majica – običnih sportskih majica ili starijih modela koje bih joj bez oklijevanja posudio da me je samo pitala. No ona se potajno odlučila za onu Musialinu majicu kako bi baš ona bila središnji zvijezda večeri. Greška koja će je skupo koštati. Ono što se tada dogodilo pravi je noćni more svakog kolekcionara. Na zabavi se jedna prijateljica spotaknula, a čaša crvenog vina razlila se kao krvavocrvena mrlja preko majice. U panici je Sonja jurnula naprijed, htjela je brzo isprati mrlju, ali u žurbi se zaglavila za izbočeni čavao na okviru vrata. Ogavni zvuk, dubok raspor u tkanini – i moja majica bila je uništena. O tome ja, naravno, nisam imao pojma. Sjedio sam bezbrižno za svojim prijenosnim računalom, potpuno uronjen u gradivo za predstojeći ispit. Nisam imao ni najmanju slutnju kakva se drama upravo odvijala vani. Kada je potom tiho netko poklopario na mojim vratima, nisam ništa loše naslutio. Ušla je Sonja. Pogled joj je bio spušten, ramena visjela niz tijelo, a priznanje u malenom glasu već joj se pisalo na licu prije nego što je uopće uspjela izustiti ijednu riječ.