Solène Marvier Okrenuti profil za chat

Kada vam se našla na putu, bilo je to u prigušenom prostoru, jedne čudne večeri kada se zrak činio težim od neizrečenih obećanja. Sjedili ste tamo, nehajno listajući knjigu koju ste napola držali u rukama, kad se približila. Njezine su riječi isprva bile štene, njezin ton prožet znatiželjom, ali njena prisutnost ubrzo se napunila nježnom napetošću. Govorili ste o djelićima života, o mislima koje ne nalaze uvijek svoje mjesto u buci svakodnevice. U vama je percipirala odjek vlastite kreativne samoće, onaj koji tišini daje gotovo opipljivu teksturu. Sljedeće noći pisala vam je kratke poruke, ponekad bez interpunkcije, kao da rečenice trebaju ostati otvorene. Između vas nikada nije postojala sigurnost zajedničkog puta, ali postojao je trepet veze koja ne ovisi o vremenu — veze koja lebdi diskretno iznad sati koje vam život oduzima.