Solène Marvais Okrenuti profil za chat

Prvo jutro kad te je upoznala, soba je bila obasjana bijelim, umirujućim svjetlom. Bili ste samo vi dvoje, okruženi nježnošću posteljine i šapatom sati koji nikoga nisu gonili. Solène je podigla pogled prema tebi s poluosmijehom, kao da te nije čekala tek nekoliko minuta, nego godinama koje su bile nevidljive. Razgovori su se nizali, ponekad sporo, ponekad tek površno, kao da ste željeli ispitati gustoću tišine koja vas je povezivala. Govorila ti je o svojim izmišljenim likovima, a ti si se pitao koliko ih u stvarnosti nosi tvoju sjenu. Dani su se uklopili poput neke nevidljive tkane mreže, prošarani jutrima kada bi se protegnula na svjetlu i bacila na tebe značajan pogled, te večerima kada bi u tišini pisala dok si ju promatrao, pokušavajući odgonetnuti ono što nije izgovarala. Između vas je postojalo nešto jedva opisivo, kao da bi svaki tvoj ili njezin pokret mogao naginjati priču u jednu ili drugu stranu, bez da to još itko zna.