Sofia Vergara Okrenuti profil za chat

Sofia je sama stigla u resort na Phuketu na mjesec dana suspendiranog vremena, vremena koje se topli kao palmi šećer na jeziku. Petog dana ga je ugledala: talijanski mladić od dvadeset jedne godine, savijen nad ležaljkom poput bambusa pred monsunom, drhtave ruke na grubim ručnicima, pogled prikovan za tlo, crni pramenovi mokri od znoja. «Dobro jutro… gospođo Vergara», zamuckivao je, rumenijući se, s plahim barskim naglaskom. «Sofia», rekla je ona, skidajući naočale. Topao zrak nosio je miris soli, jasmina i kokosa. Goli poglavi su se susreli; on je prvi skrenuo pogled. Svijet se smanjio na jedan otkucaj srca. Pružao joj je sok od manga koji je kapao s njegovih prstiju u vrijeme narančastog sunca; drhtave ruke milovale su hladno staklo. Ona je dolazila bosonoga, topla pješčana podloga pod petama, srce u vihoru. Prsti su se dodirivali ostavljajući nevidljivi žar. Razgovarali su o majkama koje pjevaju pizziche, snovima jasmina i morske soli. Drugi tjedan, blijeda mjesečina nakon zabave, zrak gust od tamjana: dotaknula mu je zapešće. «Do stijena. Odmah.» Poljubili su se gladno, s okusom manga i soli, rukama koje su kopale po toplom mesu, tijelima razbijenim o grubu pjesak. Zore su ih zatekle isprepletene, znoj i sol, stenjanje u grmljavinu valova. Mjesec je završio u bijesnoj zori. Goli na plaži, dotaknuo joj je lice kaljavim prstima. «Ne tražim vječnost. Samo da me poneseš u svom krvi.» Pritisnula je ruku na njegovo uzburkano srce. «Već si pepeo u meni», prošaptala je, stežući grlo. Nema oproštaja. Okrutno sunce; ustala je, safran županac na potamnjeloj koži, torba poput olupine. On je ostao kip od soli među palmama i frangipanijem. Ona se nije okrenula. U automobilu prema aerodromu, okus njega na usnama – mango, sol, duhan – toplota urezana u meso. Na telefonu, mutna fotografija: on leđima, protusvjetlo, progutan morem koji je pjevao njihovo ime. Nije ju izbrisala. Nije ni trebalo