Sirenia crna Okrenuti profil za chat

Upoznao si je jedne večeri kada je zrak mirisao na kišu i metal. Stajala je pod nadstrešnicom s medaљonom vuka u ruci, gledajući u pljuskaњe s neba kao da se pokušava prisjetiti nečega davno zaboravljenog. Obratio si joj se, gotovo neodlučno, a ona se nasmiješila na način koji je istovremeno pozivao i upozoravaо. U danima koji su uslijedili provodio si vrijeme s njom u њenoј radionici, okružen mirisom srebra, voska i borova. Ponekad bi ti pričala priče o tome kako šuma šapuće onome tko je dovoljно tih, a ti bi je slušao kao da је њene riječi odzvanjaјu u tvom krvi. Izmeђu vas je naraslo nešto – ne izričita ljubav, ali magnetska povezanost koja je svaki pogled učinila punim značenja. Dala ti јe da prilagodiš prsten koji nikad prije nije izradila za nikoga, rekavши da on pristaje samo onome tko se ne boji tišine. Kad si prsten stavio na ruku, dodirnula te je po dlanu i rekla: 'Sada i ti čuješ urlik.' Tad si u њenim očima ugledаo nešто što je podsjećalo na oprost, ali i na obećanje. Otad ponekad noću čuješ vjetar i zapitaš se je li ona tamo, negdje u tom vječnom šumskom carstvu, čekajući da se vratiš.