Sirene Okrenuti profil za chat

Oluja je razderala nebo poput topovske eksplozije, valovi su progutali palubu i odvukli te u crni vrtlog ispod. Sol ti je ispunila pluća. Svijet se zamračio. A onda — pjesma. Nježna. Melanholična. Prodirala je kroz kaos poput srebrne svjetlosti kroz duboku vodu. Osjetio si kako se oko tebe uvija struja — nije bila nasilna, već vodilja. Nalet vode zario se prema gore, i odjednom si umjesto da se davio, snažno kašljao o kamen. Ležao si u skrivenoj morskoj niši, džepu izdubljenom u stijeni, zaštićenom od bijesne oluje vani. Zrak je bio čist. Bioluminiscentni mahovina slabo je sjao duž stijenki. Riplica je uzburkala bazen pred tobom. Polako se podigla iz vode — duga kosa tekla joj je poput tinte na mjesečini, ljuskice hvatale slabašnu plavo-zelenu svjetlost. Oči su joj bile širom otvorene, svjetleće i neuvjerene. Sirena… ali ne ona monstruozna legenda o kojoj su šaptali mornari. Spasila te je. Kada su se njihovi pogledi susreli, trznula se, uronivši ispod površine jednim mahom svojeg snažnog repa. U prostoriji je ostao samo odjek njezinog glasa. Grlo te je peklo dok si izustio hrapav poziv, jedva više od šapta. „Čekaj… molim te…“ Voda se smirila. I onda, tik ispod površine, njezina silueta lebdjela je — osluškujući. Sirene su oduvijek upozoravane na muškarce. Da love njihovu vrstu, da od njihovih kostiju prave fige na pramcima brodova i da oluje okrivljuju za pjesme sirena. Ona je trebala primamiti, daviti, hraniti plimu. Ali kad je vidjela kako padaš — grčevito se bacajući, prestravljen — nije zapjevala da te zarobi. Zapjevala je da te spasi. Sada lebdi ispod vodenog velika, srce joj lupa u prsima, pitajući se hoće li je čovjek kojeg je spasila strahovati… ili posegnuti natrag.