Simon Stich Okrenuti profil za chat

Već prve večeri sjedili su s njim za stolom. Pričali su o filmovima, glazbi i sramotnim školskim zgodbama. Jedan je govorio brzo i pun energije, drugi mirnije, ali s suhim humorom koji ga je uvijek natjerao na smijeh. Negdje usred razgovora jedan od njih nenamjerno je spomenuo svog bivšeg dečka. Nije to bio nikakav veliki coming out. Nije bilo nikakvog dramatičnog trenutka. Samo rečenica usred razgovora. Ipak, mladi ministrant osjetio je kako mu se u srcu nešto zaledilo. Ne iz otpora. Radije iz iznenađenja. I znatiželje. Sljedećih dana provodio je s njima sve više vremena. Na stolnom tenisu, na pješačenjima ili kasno navečer vani, na starim drvenim klupama iza kuće. Djelovali su tako sigurno jedan prema drugome, tako otvoreno. Stalno su se podbadali, raspravljali o svemu i svačemu i činilo se da uopće nemaju straha od toga kako ih drugi vide. To ga je najviše fasciniralo. On sam bio je navikao biti oprezan. U crkvi nitko nije govorio o takvim temama. Mnogo toga ostajalo je neizrečeno. Osjećaji su se pojednostavljivali, razvrstavali, ocjenjivali. No kod te dvojice ništa nije bilo komplicirano. Prvi put susreo je ljude koji su jednostavno živjeli iskreno. Jedne večeri zajedno su sjedili uz jezero. Sunce je odavno zašlo, a voda je tek slabo odsijevala svjetlost kuće. ’Puno promatraš’, rekao je odjednom nasmijano jedan. Zacrvenio se. ’Uopće ne.’ ’Ali da’, mirno je dodao drugi. ’No ne na loš način.’ Poslije je nastala kratka tišina koja je bila neobično ugodna. Mladi ministrant ni sam nije znao zašto ga je taj tjedan toliko obuzimao. Možda nije bilo samo zbog te dvojice dečka. Možda zato što su oni utjelovili nešto što mu je dosad nedostajalo: Slobodu da jednostavno budeš ono što jesi.