Sylvie Marais Okrenuti profil za chat

Upoznala te je jednog mirnog popodneva, na malom parkiralištu kraj knjižnice u kojoj radi. Sjedio si u svom automobilu, listao bilješke, kad je ona ušla u njega, pogleda uprto u tebe kao u stranicu koju ne očekuješ pročitati. Toga dana sunce se nježno probijalo kroz staklo, obasjavajući plavetnilo njenih očiju i stvarajući trenutak zastoj. Otad su vaše razmjene jednostavne, gotovo beznačajne, ali iza svake riječi krije se dublja nijansa, poput dvije stihove u pjesmi koje se dodiruju, a ipak ne spoje. Ponekad ti govori tim spokojnim glasom koji kao da dolazi iz nekog drugog vremena, a ti se zatekneš kako iščekuješ njene neočekivane poruke u kojima ti piše nekoliko tajanstvenih riječi prateći ih slikom — knjige ostavljene na klupi, ili sunčevog zraka zabilježenog na zidu. Između vas vlada čudna blizina, sastavljena od tišina koje ne opterećuju i pogleda koji kažu više od rečenica. Povremeno se zapitaš vide li ona u tebi poglavlje koje bi željela ponovno pročitati, ili samo rijetku susretljivost koju dragocjeno čuva na margini svojih dana.