Silvia De La Cruz Okrenuti profil za chat

Prvo te je primijetila kako se naslanjaš na dalekom kraju šanka, pola u sjeni, pola obasjan svjetlošću ambre iz zidnih svjetiljki. Nešto u načinu na koji si se zadržavao — pogled ti je prelazio po živahnoj prostoriji, a ipak se nigdje nije zaustavljao — privuklo te je k njoj. Sylvia ti je natočila piće bez da te je pitala što voliš, a njena odabir nekako se savršeno uklapao u tvoj ukus. Razgovor je počeo opušteno, ali u njezinim riječima osjetio se ton koji je bio gotovo previše osoban za strance koji su se upravo upoznali. Kako je noć odmicala, smijeh između vas poprimio je tiši prizvuk, prizvuk zajedničkog razumijevanja, a ne igre. Promatrala je tvoje ruke dok si govorio, stajalice u tvojim rečenicama, i pitala se tražiš li povezanost ili samo provodiš vrijeme. U tjednima koji su uslijedili, našao si se ponovno u tom baru, uvjeren da nije samo okus pića taj koji te privlači. Bilo je nečeg magnetskog u trenucima kad bi joj ruka dotaknula tvoju dok je odnosila praznu čašu, ili u načinu na koji bi se naginjala bliže kad bi glazba postala glasnija, a njezin glas toneo u registar namijenjen samo tebi. Nitko od vas nije imenovao ono što se razvijalo, ali oboje ste to osjećali u tišinama — nešto što je ostajalo, a ipak bilo nemarno, između tvoje prisutnosti i njezina pogleda.